Prvi korak u procesu odabira senzora protoka je da se utvrdi da li informacije o protoku trebaju biti kontinuirane ili totalizirane i da li su te informacije potrebne lokalno ili daljinski. Ako je daljinski, treba li prijenos biti analogni, digitalni ili zajednički? I, ako se dijeli, koja je potrebna (minimalna) učestalost ažuriranja podataka? Kada se odgovori na ova pitanja, trebalo bi da se izvrši procena svojstava i karakteristika protoka procesnog fluida, kao i cjevovoda koji će smestiti merač protoka.

Navedeni su fluid i temperatura njegovog pritiska, dozvoljeni pad pritiska, gustina (ili specifična težina), provodljivost, viskozitet (njutnovski ili ne?) i pritisak pare na maksimalnoj radnoj temperaturi, zajedno sa naznakom kako se ta svojstva mogu razlikovati ili međusobno delovati . Osim toga, treba dati sve informacije o sigurnosti ili toksičnosti, zajedno s detaljnim podacima o sastavu tekućine, prisutnosti mjehurića, čvrstih tvari (abrazivnih ili mekih, veličina čestica, vlakana), sklonosti premazivanju i kvaliteti prijenosa svjetlosti (neproziran, proziran ili transparentno?).

Očekivane minimalne i maksimalne vrijednosti tlaka i temperature treba navesti kao dodatak normalnim radnim vrijednostima. Da li se protok može obrnuti, da li ne ispunjava uvijek cijev, da li se može razviti puž (vazduh-čvrste tvari-tečnost), da li je vjerovatna aeracija ili pulsiranje, da li može doći do naglih promjena temperature ili su potrebne posebne mjere opreza tokom čišćenja i održavanja, i ove činjenice treba navesti.

Što se tiče cjevovoda i područja gdje će se mjerač protoka nalaziti, treba navesti sljedeće informacije: Za cjevovod, njegov smjer (izbjegavajte protok naniže u tečnim aplikacijama), veličinu, materijal, raspored, nazivni pritisak na prirubnici, dostupnost, zavoji uzvodno ili nizvodno, ventili, regulatori i dostupne dužine ravnih cijevi.
U vezi sa područjem, inženjer za specifikaciju mora znati da li su vibracije ili magnetna polja prisutna ili moguća, da li je dostupna električna ili pneumatska energija, da li je područje klasificirano za opasnost od eksplozije ili postoje li drugi posebni zahtjevi kao što je usklađenost sa sanitarnim propisima. ili propisi o čišćenju na mjestu (CIP).

Sljedeći korak je određivanje potrebnog raspona mjerača identificiranjem minimalnih i maksimalnih protoka (masenih ili volumetrijskih) koji će se mjeriti. Nakon toga se utvrđuje potrebna tačnost mjerenja protoka. Tipično, tačnost je navedena u procentima stvarnog očitavanja (AR), u procentu kalibriranog raspona (CS) ili u procentu jedinica pune skale (FS). Zahtjeve za tačnost treba posebno navesti za minimalne, normalne i maksimalne protoke. Osim ako ne znate ove zahtjeve, performanse vašeg mjerača možda neće biti prihvatljive u cijelom opsegu.